Pssst
Tracak svijetla,tracak nade
U mraku,u nekoj posebnoj pukoj tisini,ondje gdje je pocivalo njeno tijelo,njeno maleno,nevino krhko tijelo,ondje gdje se danima borila protiv same sebe,gdje su njene misli bile strogo i snazno urotite protiv nje izdisala je polako iz sebe posljednji dah svog mizernog, bijednog zivota.Nije imala vise snage ,nije se vise mogla boriti protiv sebe,protiv svojih osjecaja.Cesto je znavala lezati ondje, sama u polumraku svoje sobe sanjajuci o ljubavi.Ljubavi koja nikada ne bi izblijedila,koja je nikad ne bi napustila i koja je nikad ne bi iznevjerila.
Mislila je da previse ocekuje mozda da se i previse nada,ali tokom svog zivota nije pronasla niti jednu osobu koja bi uvijek bila uz nju. Nije pronasla ljubav. Ponekad je samu sebe uvjeravala da takva osoba mozda ne postoji ali u dubini duse se nadala da ce ju pronaci.Prolazile su godine i godine, a ona,ona se jos uvijek nadala jer ju je nada jedino drzala na zivotu. Kazu ''nada umire poslijednja'' no treba se zapitati nadamo li se mi mozda uzalud.Ona je primjer uzaludnog trazenja tracka svjetlosti koje bi makar na sekundu osvijetlilo njen zivot.
Ljubav? Ima li smisla?Ima li smisla tragati za njom ako ona ne zeli da bude pronadjena? Ima li smisla traziti tracak svjetla ,tracak nade ?Ona je mislila da ima,no bas ta nada i ta potraga za ljubavlju bacila su je u ruke onoga koji upravlja nama.Bacile su je u ruke Boga.Pitate se sto se zbilo s njom? Ondje u vjecnom svjetlu bila je sretna,moglo bi se reci i po prvi puta istinski sretna ...jer je ondje pronasla spokoj i naravno onaj tracak svjetlosti kojeg je cijeli zivot uzaludno pokusavala pronaci...
Njezin mali dio svemira
Sjedila je u kutku svoje sobe.
U jednom kutku svoga svijeta.
Ondje gdje je bila sigurna da nece nikoga povrijediti i da ona nece biti povrijedjena.Svojim djelima zatrovala je i ono malo dobra sto jojo je ostalo u zivotu.Ispijajuci casu vina zaklinjajuci se da joj je ona posljednja.
Razmisljala je.Misli su joj razdirale i ono malo zdravog razuma sto joj je ostalo.Polako, s velikom dozom strasti i senzualnosti primicala je cigaretu blize usnama, iako joj je ona od malo prije bila posljednja.
Usne su joj drhtale, oci suzile tako zalijevajuci i onu poslijednju casu vina.
Ispijajuci zadnje kapi iz case osjetila je gorcinu svojih dijela kako joj unistavaju one njene poslijednje osjecaje koje je nosila duboko u svom srcu.Znala je da joj se blizi smrti, a onoga trena kada njena tuga napusti srce, dusa napusti tijelo, a misli s kojima se cesto znala patiti raspu na stotine,svijet ce znati.Svijet ce znati da je vise nema , da nema vise one djevojke koja se nikome nije usudila dopusiti da dira u njezin mali dio svemira.
Pahuljice prvog snijega
Sumrak.Vani ciča zima štipa za obraze, ja prolazim tiho niz malu ulicu moga sela.Osjetim tu hladnocu kao da me gospodja zima zagrlila svojim velikim hladnim rukama i ne pusta me na miru.Cujem razne zvukove, zvukove smijeha ,,veselja ,pjesme ,,plesa...cujem hihot poput onog nevinog djeceg hihota koji prostoriju ispunjava vedrinom i toplinom.Osvrcem se oko sebe ali ne, ne vidim nikoga ...okrecem se i nastavljam dalje..polako spusta se noc ...mjesec izlazi iz svoga skrovista i obasjava mi pute.. i tako mirnu i spokojnu noc moga sela presijecaju opet oni zvuci djeceg hihota ,plesa,melodija ...osvrcem se ali opet ne vidim ... polako priblizavam se svojoj kuci ... hladni povjetarac miluje mi promrzle obraze i nos koji se zajapurio poput jabuka u proljece...odjednom naglo osjetim nesto, nesto kako mi pada po licu ,osjetim sitne komadice kristala koje su poceli padati sve gušće i gušće i opet cujem zvuk, zvuk pjesme koji je bivao sve glasniji i glasniji.Osjecala sam sam nekakav žamor na mome tijelu žamor koji me tjera da zaplesem ..i onda shvatih...malene vesele raspjevane pahuljice pozivale su me na slavlje ...na njihov iscekivani dolazak ...na nasu planetu ... to to su bile pahuljice prvog snijega ... koje su slavile ponovni dolazak na nas veliki dom.. da da pahuljice prvog snijega.
08.12.2010. u 05:25 | 0 Komentara | Print | # | ^